U zagrebačkoj školi najbližoj Savi pokrenut projekt o životu uz rijeku

Zagreb, 15. travnja 2013. – U zagrebačkoj Osnovnoj školi „Trnjanska“, najbližoj rijeci Savi, ove je školske godine zaživio projekt „Život uz rijeku Savu“.

Učenici tijekom godine u okviru različitih predmeta uče o rijeci Savi, a za sve je zagrebačke osnovnoškolce na inicijativu te škole raspisan  likovni natječaj u kojemu su učenici od prvoga do četvrtoga razreda pozvani da sudjeluju sa svojim radovima o rijeci Savi. Inicijativa se ostvaruje u okviru partnerstva na društveno odgovornome projektu Lijepa naša Sava i ima veliku potporu Nade Šimić, ravnateljice škole, a prvi će se rezultati moći vidjeti uskoro. Proglašenje triju najboljih radova i izlaganje najboljih učeničkih radova bit će organizirani na svečanome obilježavanju Dana škole 29. travnja.

Sat o odrastanju uz Savu

Djeci i roditeljima osobito zanimljiv dio toga projekta održan je u srijedu, 10. travnja, u okviru uobičajenih obiteljskih satova kojima prisustvuju i djeca i roditelji. Gosti su im bili nekadašnji učenici te 114 godina stare škole, djedovi i bake koji su većinu života proveli u zagrebačkome Trnju i čiji su unuci mahom također učenici „Trnjanske“.

Povod je bio da im ispričaju priče o svojemu odrastanju uz rijeku Savu i predoče kako je nekoć bilo pohađati tu školu u neposrednoj blizini naše najdulje rijeke. Na inicijativu učiteljice razredne nastave i savjetnice Ivančice Tajsl-Dragičević, pokretačice projekta, okupila ih se nekolicina. Uživajući u dijeljenju svojih sjećanja na Trnje i „Trnjansku“ iz pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, djeci su prepričavali anegdote i nepodopštine koje su činili kao vršnjaci svoje mlade publike. Trnje je jedna od rijetkih zagrebačkih četvrti koja je, iako se nalazi tik do velikih prometnica i modernih staklenih zgrada, do danas zadržala gotovo seoski izgled, s malim obiteljskim prizemnicama. No djeci i roditeljima bilo je teško zamisliti ulice Trnja kojima prolaze konji, šeću se krave i svinje, a učenici „Trnjanske“ u proljeće se i jesen prije nastave i nakon nje, katkad i tijekom velikoga odmora, odlaze na brzinu osvježiti kupanjem u Savi.

„Ovdje je nekoć bilo mnogo konja, krava, svinja i peradi jer se mnogo ljudi bavilo poljoprivredom. I moj je otac radio s konjima, bio je foringaš, prijevoznik sa zaprežnim kolima koje su vukli konji. Čitav je Bundek na taj način iskopan. Konji su vukli šljunak na Velesajam. Tu se tada živjelo baš kao na selu“, prisjetio se 68-godišnji Mirko Miković. Njegova je generacija bila prva koja je u „Trnjanskoj“ pohađala osmogodišnju naobrazbu. 71-godišnji Branko Ivanković na to se nadovezao: „Nije bilo nikakva prometa. Kad bismo na ulicu postavili golove da igramo nogomet, nitko ih ne bi micao danima. Tek bi povremeno prošla pokoja kola. Isto se tako mlijeko nije kupovalo u trgovini kao danas. Kupovalo se od onih koji su imali krave. Nama su ga čak nosili s druge obale Save, donosili su ga skelom, a mi bismo se samo probudili i pronašli mlijeko u kantama koje bismo ostavili pred vratima.“

Iz Save na sunčanje s crnim brkovima

Jedne od dječjih vragolija uz rijeku Savu rado se pred svojim unucima i mališanima Osnovne škole „Trnjanska“ prisjetio i 63-godišnji Krešimir Zvonković. Bio je to lov na danas zaštićene češljugare, odnosno štiglece.  Još se do u pojedinosti sjeća kako su ih kao djeca lovili, no u tome ga je prekidala nekadašnja učenica i bivša učiteljica te škole, 79-godišnja Štefica Tajsl. „Nećeš ih sad valjda učiti kako se to radi. Štigleci se više ne smiju loviti“, upozoravala ga je kroz smijeh. Djeda Zvonkovića to, čini se, nije omelo: „Prvo smo morali napraviti ljepilo od imele koju smo skupljali s kestena na kojemu ona živi kao nametnik. Kuhali bismo ju dugo, sve dok se ne bi napravila ljepljiva smjesa. Vidite, na tu bismo smjesu onda hvatali štiglece.“

Djeca su sa zanimanjem slušala priče svojih prethodnika, od kojih su neki nastavu slušali u istoj učionici u kojoj su se sada prisjećali svog djetinjstva. Postavljali su mnoga pitanja, ali ih je najviše zanimala velika poplava koja je Zagreb pogodila 1964. godine. Kako je škola izgledala prije poplave, kako se preživjelo poplavu i je li se što dogodilo konjima – bila su samo neka od pitanja povezana s tim događajem. Gotovo da su bili iznenađeni kad su shvatili da se voda povukla već za nekoliko dana te da je iza nje ostala samo velika materijalna šteta – bez ljudskih žrtava i bez pomora životinja. Ipak, nekima je i to bilo zanimljivo: mali Jakov, čije je pitanje izazvalo smijeh roditelja i kojega su odmah proglasili budućim ekonomistom, upitao je s iskrenim zanimanjem: „Kolika je bila šteta nakon poplave?“

Djecu je zanimalo i je li Sava tada bila čista, no odgovor ih je iznenadio: „Nije, tada se u Savi prao ugalj u slovenskome Trbovlju i rijeka je vrlo često bila crna. Kad smo se kupali, znali smo iz vode izići s crnim brkovima“, pričao im je Mirko Miković. Prepričavajući kako su se voljeli kupati u rijeci te skakati sa skele koja je prevozila ljude i stoku na drugu obalu prije izgradnje Mosta slobode, nekadašnje učenike „Trnjanske“ iznenadilo je pitanje male Lucije: „A što je to skela?“ „To je nešto kao brod“, zbunjeno joj je pokušavao objasniti njezin djed Mirko Miković, nakon čega je morao obećati da će ju odvesti do skele najbliže Zagrebu ne bi li joj pokazao o čemu je riječ.

Kupanje u Savi djecu je također posebno zanimalo, toliko da je učiteljica razredne nastave Ivančica Tajsl-Dragičević morala naglasiti koliko je to opasno – s toliko su strasti i nostalgije nekadašnji učenici o njemu pričali. „Za nas to nije bilo opasno, mi smo odrasli uz rijeku i bili smo dobro istrenirani“, rekao je djed Miković. „Opasno je bilo za one koji su se dolazili kupati iz grada. Mi smo znali svaki kamen u rijeci, a oni su najčešće stradavali jer bi skočili i glavom lupili u kamen, ne bi se utopili“, naglasio je.

Trnjanski fakini i mrtvačka bara

Dječju maštu posebno je zagolicalo i kad su njihovi prethodnici spomenuli plivanje u tzv. mrtvačkoj bari. Riječ je o jezercu koji je probila Sava i koji je zatrpan te se na njemu danas nalaze zgrade, ali njegovo ime djecu je jako zaintrigiralo. „U njemu su se mnogi utopili, zato je i dobio takvo ime, a tomu je doprinijela i činjenica da su u toj bari pronađene stare puške i bombe iz Drugoga svjetskog rata“, objasnio im je nekadašnji trnjanski fakin Krešimir Zvonković. „To vi ne znate, ali mi smo imali i svoje malo kupalište na Trnju, slično onomu glavnom savskom, zvanom Babinjak“, nadovezala se nekadašnja trnjanska učiteljica Štefica Tajsl.

„Kad sam ja bila curica, Sava je bila čista, u nju su se svi odlazili kupati. Mi tada nismo imali kupaonicu, prali smo se u lavoru i u Savi, a plivati smo učili držeći se za snop šaši, pluto ili prazne tikve nanizane na špagi“, pričala je. Ona je ujedno i majka današnjoj učiteljici Ivančici Tajsl-Dragičević te su  jedna od mnogih trnjanskih obitelji koje žive u toj zagrebačkoj četvrti već generacijama. Upravo to Trnju daje poseban šarm te ono i danas uspijeva ostati cjelina izdvojena od užurbane gradske vreve. „Trnje je i danas selo u gradu, naša velika ljubav“, veli Ivančica koja svoje radno mjesto i svoju četvrt ne bi ni za što mijenjala. Njezina se ljubav prema Trnju i Savi vidi i u ovome projektu koji je sama pokrenula. Na dosad ostvarenome neće stati pa će već iduće godine likovni natječaj proširiti na međunarodnu razinu i sve države kroz koje protječe rijeka Sava. Za Ivančicu ni to neće biti kraj ambicioznoga plana jer svoju zamisao o povezivanju učenika „Trnjanske“ sa Savom želi proširiti na druge dijelove Hrvatske koji se nalaze uz bilo koju od rijeka kako bi se i učenicima i široj zajednici podignula svijest o važnosti rijeka, kako ih zaštititi i živjeti uz njih ljepše i ugodnije. Upravo to je za brojne stanovnike gradova uz Savu jedan od osnovnih ciljeva društveno odgovornoga projekta Lijepa naša Sava koji od 2008. provode Coca‑Cola u Hrvatskoj i više od pedeset partnerskih ustanova na svim razinama.

Iskustveno učenje neprocjenjivo

Ivančica Tajsl-Dragičević ističe da je nezamjenjivo iskustvo za djecu učenje o nečemu što mogu uživo vidjeti i doživjeti. Zato smatra privilegijom odrastanje i školovanje uz Savu: „U osnovnoj se školi može jako lijepo učenicima približiti rijeka Sava kroz sve predmete, što mi u Trnjanskoj i radimo: na nastavi hrvatskoga jezika kroz sastave na temu ili pronalaženje tekstova koji o njoj govore, na nastavi likovne kulture kroz crteže, na nastavi glazbenoga kroz pjesme, na nastavi matematike kroz zadatke povezane s njom, jednako kao i u prirodi i društvu, povijesti i zemljopisu. Na tjelesnome ne propuštamo priliku za sanjkanjem, kotrljanjem, trčanjem i loptanjem na nasipu, a tamo često održavamo i nastavu u prirodi. Uz Savu proučavamo i sva godišnja doba i promjene koje ih prate. Sve u svemu, veliki nam je luksuz imati Savu kao produžetak naših učionica i osim kupanja u rijeci i domaćih životinja na ulicama, naši učenici imaju povlasticu odrastati uz Savu gotovo na sličan način kao i njihovi djedovi, naši današnji gosti“. 

 

Pripremio: Tanja Šimić Jelača | Fotografije: Krasnodar Peršun