Bajkoviti povratak u prošlost, u vrijeme vitezova, dvorskih zabava i dama u krinolinama

Zagreb, 6. prosinca 2012.  –  Daleko su najveća atrakcija ovogodišnih savskih sajmova bili članovi udruge Lipicanska barokna raskoš, njihovi konji, psi te dame i mladići odjeveni u kostime neke drevne, raskošne prošlosti, vitezova i dvorskih zabava.

Riječ je o udruzi iz Općine Draganić kraj Karlovca koja plesnim točkama s konjima lipicancima i predstavama s baroknim i renesansnim kostimima, s pomoću tadašnje glazbe i plesa, dočaravaju ugođaj raskošnoga života visokoga plemstva na tim prostorima tijekom 16., 17. i 18.  stoljeća.

Ljubav prema konjima i hrvatskoj kulturnoj baštini

Zahvaljujući različitim djelatnostima i nastupima članovi udruge promiču i zapuštene dvorce u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji podsjećajući mjesne vlasti na to koliko su oni bogatstvo i koliko bi ih bilo bitno obnoviti, što im je od početka svojevrsni cilj i motivacija. Udrugu je 2003. pokrenula Zagrepčanka Zvjezdana Klarić, po struci medicinska sestra, koja se već 35 godina bavi dresurnim jahanjem i vlasnica je šest konja. Svoj je san započela u Samoboru prije 15 godina, gdje se s kćerkama Ivanom i Sanjom te suprugom Draganom, liječnikom po struci, preselila iz Zagreba.

Zvjezdana Klarić sa svojom je udrugom Lipicanska barokna raskoš postigla nemoguće – svoju ljubav prema konjima i hrvatskoj kulturnoj baštini pretvorila je u bajku koju zaista živi i u koju uvlači svakoga tko poželi.

Lipicanci u službi oživljavanja dvoraca

Danas udruga djeluje u Draganiću na njihovu imanju „Contessa“ od 10 tisuća kvadrata koje potječe iz 18. stoljeća. Tamo priređuju niz događanja: od razgledavanja unutrašnjosti obnovljene srednjovjekovne kurije, koja se na imanju nalazi u kojima djevojčice i dječaci slušaju priče iz davnina, plešu u krinolinama i mačuju se, do izleta i organiziranih posjeta drugim dvorcima tijekom kojih djecu i odrasle odvode na vjerodostojno putovanje u povijest.

O tome kako se na takav pothvat odlučila Zvjezdana Klarić kaže: –  Udruga je osnovana nakon jednoga tužnog doživljaja u dvorcu Bosiljevo. Došavši tamo, posvjedočili smo pustošenju dvorca. Dvojica vandala skidali su  divna prozorska okna s plavim i crvenim rombovima i bacali ih u podnožje dvorca. Na mjestu brončanoga čuvara dvorca (pola pijetla pola zmaja) bila je samo rupa i razbijeni kamen. Upravo ta tuga dvorca u kojemu se rodila Katarina Zrinska navela nas je na  hitno osnivanje udruge Lipicanska barokna raskoš s temeljnim zadatkom: Lipicanci u službi oživljavanja dvoraca. Osnivači su bili vrlo uspješni natjecatelji u dresurnom jahaćemu sportu i tako smo spojili jedno i drugo. 

Udruga iza sebe ima više od 160 velikih baroknih glazbeno-scenskih nastupa

Njihova su predstavljanja baroknoga umjetničkog jahanja, koje su počeli izvoditi u velikome broju hrvatskih dvoraca, parkova i perivoja,  postigla već u početku više nego očekivan uspjeh. Danas je iza njih više od 160 velikih baroknih glazbeno-scenskih nastupa u zemlji i inozemstvu. S obzirom na pedantnost kojom su pristupili cijelom projektu, nije ni čudo. 

– Kostimi su  replike svečanih odora hrvatskog plemstva, a svaki detalj izrađen je pod stručnim nadzorom kostimografa i povjesničara. U početku  smo  imali pomoć Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb iz kojega smo dobivali haljine za naše grofice iz kazališnoga fundusa, ali danas imamo vlastiti fond od preko 120  povijesnih odora – govori Zvjezdana Klarić.

Međutim, konji su u njihovoj udruzi daleko najskuplja stavka. Tako šest pastuha, na primjer, troši oko 5 000 kuna mjesečno. Svaki je pastuh vrhunski dresiran za potrebe baroknoga umjetničkog jahanja, njegovan s posebnom pomnjom, izvježban i s nizom visokih plasmana na dresurnim natjecanjima u zemlji i inozemstvu. Sedla su također  vrlo kvalitetna, posebna za dresurno jahanje, a cijena je samo jednoga 14 000 kuna. Tu su i redoviti posjeti potkivača, veterinara i trenera.  

Lipicanci, jahači, dvorske dame, hrtovi, njemačke doge i sokolari samo su dio bajke

Udruga danas ima 40 stalnih članova i 20 stručnih suradnika, a počeli su s četiri jahača, četiri mlada razigrana ždrijepca, dvije muške košulje i dvije haljine od starih zavjesa.

– Prve godine predsjednici turističkih zajednica i gradskih poglavarstava bili su jako sumnjičavi u pogledu toga kako bi trebao izgledati  naš nastup – prisjeća se Zvjezdana Klarić. –Pokušavali su ga redovito uvrstiti u vatrogasne zabave i seoske veselice, a prostori su za izvođenje uvijek bila parkirališta i sajmišta, potpuno neprikladni za Händela, Vivaldija i naše krinoline. Danas hrvatski dvorci  i dvorski perivoji oživljavaju uz najljepše zvukove barokne glazbe, lipicanci plešu sa svojim jahačicama i jahačima, tu su i dvorske dame, hrtovi, njemačke doge, sokolari. Svaki dvorac time dobiva na ugledu te postaje zanimljivo i poželjno mjesto za ostala kulturna zbivanja. Sada su i mještani ponosni na svoje dvorce, a do prije su nekoliko godina jedva znali da se iza visokih borova i kupina u njihovu susjedstvu skriva prelijepo zdanje– domeće.

U čitavu je njihovu projektu najvažniji bio plan samofinanciranja. – Samo odlično osmišljeni projekti i sadržaji koji će privući velik broj posjetitelja tijekom čitave godine jamstvo su za bezbrižan život svakoga dvorca. Budući da su dvorci veliki gutači novca, projekti moraju privući klijentelu visoke platežne moći ili ogroman broj posjetitelja koji će kupovati, noćiti i drugima preporučivati njihovu ponudu. Dvorac koji iz bilo kojega razloga izgubi financijska sredstva osuđen je na brzo propadanje. Tako je i s nama – tu su konji,  transporteri, vozila koja vuku konje, skupa oprema, kostimi, treneri... Financiramo se  radom odnosno  putovanjima na poziv organizatora, a gotovo smo svaki vikend na novoj kulturnoj priredbi. Ponosni smo i na to što nikad nismo stajali u redu u iščekivanju rezultata natječaja za donaciju, nemamo vremena za to. Radije odradimo prekrasnu glazbeno-scensku priču, oduševimo publiku i budemo primjereno nagrađeni. S tim financijskim konstrukcijama planiramo nabavu novih konja, nove opreme, pokrivamo prehranu konja i ostalo – objašnjava Zvjezdana Klarić.

Obiteljska predanost plemenitim konjima, jahanju i dvorcima

Zvjezdana za sebe kaže da je hiperaktivna. I dalje usporedno radi u zubnoj ordinaciji, putuje svaki dan u Zagreb i natrag. Kao da živi u dva usporedna svijeta: jedan u kuti, drugi u krinolini, kaže kroz smijeh. Ljubav prema dvorcima usadio joj je djed pripovijedajući joj sa sjetom tragedije nacionalizacije, pokazujući joj svoje slike u odijelcu s guvernantom uz kočiju. Kao djevojčicu ju je vodio  subotom u dvorac Mokrice na jahanje. Bila je, po vlastitim riječima, mala djedova princeza. Tako je zavoljela jahanje, plemenite konje i dvorce. Tu ljubav prenijela je i na svoju djecu. Obje su njezine kćeri, naime, sudionice njezina projekta.

– Sanja, starija kći, studentica je strojarstva, ali barokna priča je nešto u čemu se specijalizirala do te mjere da su organizatori poželjeli uvijek imati Sanju za moderatoricu. Naime, toliko vjerno publici dočara našu priču. Uz to je i stručnjak za marketing, dogovara dječje izlete i posjete imanju „Contessa", a i odlična je animatorica pa svi gosti nerijetko u više navrata dolaze  kako bi ponovno proživjeli putovanje u doba baroka i dvorskih svečanosti. Mlađa kći, Ivana, studentica je filozofije, marljivo skuplja potpise, a vikendima uskače u svoju krinolinu i nastupa s našim timom. Tata Klarić od početka je naš mecena. Kad god poželimo novoga konja ili nešto slično, nastoji nam ispuniti želju. On živi u svijetu medicine i podržava nas u svakome pogledu, ali kao i svaki muškarac drži se podalje kućanskih poslova s izgovorom da ima jako mnogo pacijenata. Ja sam cijelo vrijeme u jahaćim hlačama i treniram konje, pričam djeci o povijesti lipicanske rase, goste vodim u lovačku sobu gdje im pričam o tradiciji lova na ptice grabljivice, o trofejima, vitezovima i viteškim turnirima, krasopisu i dvorskim tamnicama. Imamo i izvrstan tim animatora koji se brinu da dvorska pustolovina  ostane u neizbrisivu sjećanju i djeci i odgajateljima, profesorima i roditeljima – ponosno ističe Zvjezana Klarić, osnivačica i pripovjedačica ove bajkovite priče, Zagrepčanka s dvostrukim životom i plemenitom misijom.

Putovanje kroz povijest na imanju „Contessa“

Putovanje u sjajno doba dvoraca počinje u dvorcu Erdody u Jastrebarskom. Tamo djecu dočeka animator i priča im priču o kulturi života u tim velikim zdanjima, o balovima, dvorskoj kuhinji, opkopu, a dvorsko jezero razgledaju uz  poznatu priču „Kraljević žabac“. Tada odlaze u  crkvu sv. Jurja u Draganiću. Priča o hrabrome vitezu kralja Dioklecijana, boravak u baroknoj crkvi i  prolaz kroz sakristiju poseban su doživljaj. Tada slijedi dolazak na posjed „Contessa“. Tamo ih čekaju konjušari, vrtlari, dvorske dame, predstavlja se svaki konj i pokazuje ogromna njemačka doga (doge su nekoć bili dvorski psi). Zatim se odlazi u razgledavanje odaja: tu je priča o tajnome prolazu, kraljevskoj kutiji s broševima te ulazak u tajanstvenu sobu kroz vrata od ormara, sobu u kojoj se smjestila stara trgovina iz 1824. godine. Na katu je dvorana za plesanje menueta s kristalnim lusterima, a na vješalicama bliješti 80 dječjih čipkastih krinolina te lovačka odjela, viteški plaštevi, krune, mačevi, koplja, oklopi i štitovi za dječake. Mame, tete i djeca plešu menuet, a dječaci se otmjeno klanjaju dvorskim damama.

 

Pripremio: Tanja Šimić Jelača | Fotografije: Dražen Pajtlar