U Hrvatskoj su danas rijetka naselja uz rijeku koja s njom žive u takvu skladu u kakvu Davor živi sa Savom

Davor, 3. listopada 2013. – „U srednjem dijelu toka rijeke Save, gdje ona zmijoliko klizi ravnicom, smjestio se Davor. Svakome tko ga promatra ploveći nizvodno rijekom Savom, onako ispružen uz obalu, djeluje nekako uspavano. Strma, kamenom utvrđena obala, pojačana visokim nasipom u čas mijenja prvi doživljaj o tom naselju neobičnog imena. Kada se s obale kamenim stepenicama ulazi u Davor, čini se kao da je ispred stisnuta šaka među čijim se prstima skrivaju krovovi. Što je vrh nasipa bliže, ta šaka se otvara i cijeli se Davor nudi na dlanu.“ Tako započinje opis toga posavskog mjesta na njegovim službenim mrežnim stranicama, koji ističe ulogu Save u njegovoj povijesti.

„Sava je bila majka, rađalo se i umiralo na vodi“, stoji u tekstu. Prije izgradnje nasipa ona se često izlijevala iz korita, a rekordan rok u kojemu je veliki dio Davora bio pod vodom trajao je čak osam mjeseci. „Sava je uvijek hranila ljude koji su živjeli uz nju, jer je ribe bilo u izobilju. Nije bilo domaćinstva koje nije imalo ribara, kao što nije bilo ni kuće koja nije imala barem dva čamca“, piše. No ono što ne stoji u tekstu jest činjenica da se odonda – u usporedbi s mnogim drugim mjestima uz Savu – nije toliko toga promijenilo. Sava danas ne plavi to mjesto u istoimenoj općini bez nadzora, ali tamošnji je život i dalje gotovo u potpunosti podređen rijeci. I iz nje istodobno izvlači najbolje.

Sava je stanovnicima Davora oduvijek bila izvor života

Da Davorci zaista žive na Savi i sa Savom, potvrđuje Ivan Matošević, predsjednik tamošnjeg Kulturno-umjetničkoga društva „Matija Antun Relković“: „Suživot je Davoraca i Save nešto što se podrazumijeva – kažu da svaki Davorac prvo nauči zaplivat i zapivat. Sava nam gotovo u potpunosti određuje ritam života. Nema mjeseca u godini u kojemu nema djelatnosti u vezi sa Savom: od ljeta kada nam kupanje u Savi olakšava vruće dane, do jako nam važnih poljoprivrednih poslova. Naime, i danas ovisimo o vodostaju rijeke jer se obradive površine uglavnom nalaze uz nasip. Veliki vodostaj rijeke stvara preljevna polja te uvjetuje kada će biti sjetva, kad sijanje. Obrada zemljišta ovisi i o podzemnim vodama, koje za visokoga vodostaja također rastu i onemogućuju poljoprivredne radove. Stoga u Davoru nema sjetve kao u ostalim dijelovima Slavonije. No kad krene sjetva, krenu i molitve prema nebu da Sava do jeseni ostane unutar svojega korita, da ne bi poplavila plodove kad budu spremni za ubiranje ljetine.“

Bitno je, priča tajnik Športsko-ribolovne udruge „Sava“ iz Davora Krunoslav Simić, jedino da se voda povuče do travnja jer onda kreću poljoprivredne poslove. Čak štoviše, ističe, odgovara im da su polja poplavljena sve do travnja: „Zemlja je od poplava plodnija i što voda više plodnoga mulja donese, treba nam manje umjetnog gnojiva. Naime, kako rijeka meandrira, s jedne strane skida naslage, s druge deponira. A naši stari su osmislili da se naša obradiva polja nalaze tamo gdje rijeka taloži. Tamo su gdje skida pašnjaci i šume. Zbog takva planiranja imamo veliki potencijal za razvoj ekološke poljoprivredne proizvodnje.“

Stanovnici i danas započinju dan umivanjem u Savi

U zimskim, pak, mjesecima i svinjokolja im je, kaže, povezana sa Savom. „Savu koristimo za ispiranje iznutrica od kojih se prave kobasice, krvavice ili kulen. To rade žene i to je tradicija“, dodaje Krunoslav Simić. Naime Sava je, govore, na tome dijelu besprijekorno čista. Međutim nije oduvijek tako. „Naš najveći zagađivač sve do Domovinskoga rata bila je rijeka Vrbas, koja nasuprot Davoru utječe u Savu, jer je banjalučka tvornica celuloze, koja je bila uzvodno, najviše zagađivala Savu. Gušenjem industrije u Bosni i Hercegovini riješili smo se zagađenja i danas je Sava čista i pitka. Mi tradicionalno čak i kuhamo grah u savskoj vodi jer zbog mekoće vode bude mekši. To se radilo i za zagađenja, toliko je ta tradicija jaka“, pripovijeda Matošević.

Stariji stanovnici, dodaje Simić, i danas započinju dan umivanjem u Savi, što je nekoć bio obred svih muškaraca u Davoru. I danas, kažu, gotovo svaka kuća ima čamac, doduše ne u toj mjeri kao nekoć, ali kad je riječ o kućama uz Savsku ulicu – obvezno. Sezona kupanja, pričaju, u Davoru počinje već u svibnju – u bazenima koji nastaju nakon povlačenja Save natrag u korito. U njima pritom ostaju i brojne ribe – i to one Davorcima najslađe (babuška, šaran i karas), tvrdi Matošević. „Praktički nastanu ribnjaci“; dodaje Simić. „Ne trebaš imati nikakvu mrežu, jednostavno zaroniš i rukom ih kupiš. U Davoru doslovno beremo ribu.“ Međutim, tu tradiciju im narušava zakonodavni okvir Europske unije, kojoj se Hrvatska mora prilagoditi. Krunoslav Simić to objašnjava ovako: „Ribu koja je ostala u tim bazenima mi više ne bismo smjeli dirati dok ne dođe veterinarska inspekcija i ne utvrdi je li ta riba zdrava te koje je vrste kako ne bi utjecala na ekosustav rijeke. I onda se dogodi sljedeće: mlađ ribe tamo ostane, dio pokupe ptice, a dio ostane i ugine bez vode. Više čak ne smijemo činiti ni ono što su naši stari radili: kacama pokupiti mlađ i vratiti ga u Savu.“ No nije riba jedino što Davorci doslovno beru. To vrijedi i za drvene trupce, koje im Sava donese svake godine u kasnu jesen. „Njih nam rijeka donese praktički pred kuću“, objašnjava Ivan Matošević, „što je jednostavan i ekonomičan način da dođemo do ogrjevnoga drva“. „Trupce samo privežemo za nasip i čekamo da Sava padne. Tada ih izvadimo, osušimo i iskoristimo za grijanje. To zovemo drvarenje, to je doslovno berba trupaca na Savi. Međutim i tomu bi uskoro zakonski okvir mogao stati na kraj jer se počelo postavljati pitanje podrijetla toga drveta. Hrvatske šume kažu da je to njihovo drvo, ali je ono isto taklo moglo doći i iz Slovenije ili iz Bosne i Hercegovine“, domeće. Muči i ih i zabrana iskapanja šljunka, koja je stupila na snagu 2009.: „Sava tisućljećima teče i stvara nanose, na jednoj strani ih uzima, na drugoj ostavlja. Otkad ne smijemo vaditi šljunak, korito nam rijeke postaje pliće. Zbog toga ne mogu proći tolike količine vode te se rijeka izlijeva i radi štete“, objašnjava Simić.

Dugogodišnja tradicija pripreme ribljih specijaliteta

Zahvaljujući Savi Davorci su oduvijek uživali u izobilju riječne ribe. Tako je, kažu, i danas i zahvaljujući njoj ni jedan Davorac ne može biti gladan. Ribu mogu loviti sami ili ju kupiti od domaćih ribara i za 10 kuna po kilogramu, a da pritom jedu ukusnu ribu za koju u drugim dijelovima Hrvatske ljudi najčešće ni ne znaju. „Svi znaju za šarana, smuđa i štuku, dok ovu običnu ribu nitko ne doživljava kao kvalitetnu – a ona to je“, objašnjava Krunoslav Simić. „Zato smo i na Savskom sajmu u Zagrebu odlučili pripremiti te drugima manje poznate vrste riba kako bi ih ljudi mogli kušati i uvidjeti da su također ukusne. To su, recimo, deverike, od kojih postoje četiri vrste. Za svaku od vrsta najbolje odgovara neki drugi način pripreme, kako bi bila najukusnija. To je prva riba koja se u proljeće pojavi u Savi, koja ulazi u mrijest i lako ju je hvatati. Vrste su deverika crnooka deverika, krupatica, nosara i kesega. U klasifikaciji riječne ribe to je bijela riba, koja se smatra manje kvalitetnijom od tzv. crne, kakav je šaran.“

Mjesto Davor u potpunosti je prilagođeno životu uz Savu

Sve te blagodati koje Davor ima zahvaljujući Savi nisu svojstvene svim mjestima kroz koja ona teče. Krunoslav Simić objašnjava zašto: „Gledajući uzvodno naselja uz Savu, kad se gradio nasip nakon Drugoga svjetskog rata, sva su ona bježala od rijeke. Slavonski Kobaš se, recimo, za kilometar i pol povukao od Save. A Davor je ostao na samoj rijeci! Oduvijek ga je topila voda, ali ljudi su se prilagodili. Za razliku od ostatka Slavonije gdje su kuće dugačke i niske, u Davoru su one visoke, a uske. Uglavnom su građene dvokatnice s ključnim prostorijama na katu, tako da poplava ne bi uništila ništa. Dok nije bilo nasipa, stanovalo se na prvome katu. Prizemlje je imalo ulogu podruma, a s porastom vodostaja sve bi se stvari odnijele na tavan i izbjegle bi se štete. Svaka je kuća ionako imala čamac pa su se za poplava imali čime voziti. Konje bi i stoku sklonili negdje na brdo i bilo je nezamislivo da netko Savu smatra opasnošću ili nepogodom. Sava je nama kao stariji brat: svakodnevno živiš s njim, ovisiš o njemu, cijeniš ga i uvažavaš.“ „Istodobno si svjestan da ti sve može odnijeti kvragu, ali da ti istodobno može puno i dati“, dodaje Ivan Matošević.

Problemi prouzročeni poplavama nerijetko su se, pričaju, događali dovoljno često da Davorci zbog njih razviju posebne vještine. Za primjer navode sljedeći slučaj: izlila se voda i zarobila stoku na pašnjaku. Potrebna je iznimna vještina kako bi se uspjelo kravu ukrcati u vrlo mali čamac te prevesti preko.

Davor – mjesto riječnih kapetana i mornara

Zanimljivo je, naglašava Matošević, da u Davoru ljudi ne odlaze od Save, nego se u vikendaškim naseljima sve više grade tzv. bajte, sojenice na stupovima, tik uz Savu, u kojima Davorci često provode ljetne mjesece.

Davor ima još jednu posebnost – to je naselje od 2,5 tisuće stanovnika mjesto riječnih kapetana i mornara, a lađarstvo je i danas najčešće zanimanje u Davoru. „Do Domovinskoga rata 75 posto ljudi je radilo na riječnim brodovima, najviše na Dunavu i Savi te ponešto na ostalim europskim rijekama. Budući da danas plovidbe na Savi gotovo i nema, većina koja radi u lađarstvu plove Dunavom, Majnom i Rajnom, a zaposlenih u lađarstvu i dalje je blizu 50 posto“, govori Ivan Matošević. Oboje priželjkuju da Sava ponovno postane plovna kao što je to nekoć te da se lađarstvo podigne na negdašnju razinu. „Nekad si se u Davoru ukrcao na brod i za 30 – 40 dana bio u Amsterdamu. Nisu nam trebale ceste“, govori Krunoslav Simić. Davor je, pričaju, oduvijek bio poznat po vještim lađarima, kažu da im je lađarstvo u genima. „To nije lak posao; udaljen si od obitelji, 40 dana moraš biti u 200 kvadratnih metara broda, okružen metalom, limom, vrućinom i komarcima. To jednostavno moraš voljeti i imati u krvi“, govori Simić.

Međutim, zahvaljujući lošoj politici svih dosadašnjih vlada, dodaje Matošević, nije učinjeno ništa za mogućnost stručnoga usavršavanja i usklađivanja hrvatskih i europskih propisa kad je riječ o lađarima. „Stoga, bez obzira na genetske predispozicije, ljubav prema lađarstvu i vještine koje ima, čovjek koji je sposoban provesti brod od Crnoga do Sjevernoga mora zbog nedostatka potrebnih isprava to ne može“, ističe. Tvrdi i da u Europi nedostaje lađara: „To je jedno od najdeficitarnijih zanimanja u kategoriji stručno obrazovanoga kadra. Kada se usklade propisi i davorskim lađarima omoguće potrebne dozvole, siguran sam da će lađarstvo kod nas ponovno procvasti“, zaključuje.

 

Pripremio: Tanja Šimić Jelača | Fotografije: Krasnodar Peršun i Kulturno-umjetničko društvo „Matija Antun Relković“